Domovinski rat On Line

UVOD

Ovaj dio tekstova na našem portalu trebao bi vas informirati o Velikoj Srbiji, o nastanku te ideje, o načinima provođenja i transformacijama koje je ta ideja kroz godine prolazila kako bi ju znali prepoznati u sadašnjim i budućim poglavito političkim projektima uključivanja Hrvatske u svakojake lokalne integracije. Osvrnut ćemo se u osnovnim crtama, na moć i snagu srpske propagande i propagandnog stroja koji je, uz svekoliku pomoć hrvatskih političara, doveo do iskrivljavanja povijesti i povijesnih činjenica tijekom cijelog 20 stoljeća.
Napori na iskrivljavanju prošlosti nisu prestali, oni su pojačani nakon Domovinskog rata kako bi se rat i agresija Srbije i JNA na Sloveniju, BiH i Hrvatsku prikazala u iskrivljenom svjetlu. Ono što najviše boli je da se politička elita Hrvatske ni na koji način ne suprotstavlja tako agresivnom prekrajanju činjenica, koje je podjednako opasno kao i prekrajanje teritorija silom. Stoga je dobivanje rata činjenicama i zapisivanje istine za buduće generacije isto toliko osnovno pitanje za opstojnost Hrvatske kao što je to bila i obrana teritorija u Domovinskom ratu.
Pri tome ne smijemo zaboraviti i takozvanu "međunarodnu zajednicu" koja se je svim silama trudila održati Jugoslaviju, dok se sada trudi promijeniti povijest i povijesne činjenice u svijesti ljudi, poglavito putem suda u Haagu. Politička uloga suda u Haagu ovako je opisana:
"Davorin Rudolf ističe da je u Vijeću sigurnosti više puta jasno rečeno kako zadaća Haškoga suda nije samo istraživati i suditi za ratne zločine, nego i pisati povijest raspada Jugoslavije kako bi utvrdio istinu o stvaranju novih država u ratnom vihoru i kako bi se time oblikovalo političko javno mišljenje." (Z. Tomac, Predsjednik protiv predsjednika, str. 211)

Stoga smo mi napisali svoju povijest raspada Jugoslavije, kako je ne bi pisali političari.

Po nepotpunim podacima, za vrijeme izdvajanja Republike Hrvatske iz Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije hrvatski građani srpske nacionalnosti uz pomoć JNA i Srbije okupirali su 30 posto hrvatskog teritorija, a protjerali su ili ubili oko 200 000 ljudi uglavnom Hrvata i drugih nesrba. Pri tome su činili najteže moguće zločine, sustavno su spaljivali sela, kulturne i vjerske objekte. Tijekom rata u Hrvatskoj po nepotpunim podacima ubijeno je i nestalo 13.583 osobe, bilo je 37 180 ranjenih. Ubijeno je 320 djece, 712 ih je ranjeno, a bez jednog ili oba roditelja ostalo je 4 273 djece (po podacima MBOMS). Izravna materijalna šteta je po podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete 1990-1999 procijenjena na 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM. Tu se radilo o klasičnom primjeru okupacije i pripajanja teritorije jedne države drugoj državi, s elementima počinjenog genocida i etničkog čišćenja nad Hrvatima i drugim nesrbima na okupiranom teritoriju.

Velika Srbija

Počeci ideje i pojam Velike Srbije datira od vremena prvog srpskog ustanka 1804 g. To je za ono vrijeme bio uobičajeni program nacionalneintegracije i stvaranje nacionalne države u maksimalnim granicama. Taj program je tijekom vremena doživio radikaliziranje na štetu naroda koji su imali (i imaju) povijesnu nesreću živjeti u istom kutku svijeta sa Srbijom.

Prvu formulaciju ideja Velike Srbije dobiva u djelu „Načertanije" Ilije Gračanina ili Ilije Garašanina napisane godine 1844. (0001). U toj knjižici je dan jedan od prvih pismenih tragova srpskih teritorijalnih aspiracija i „povijesnog prava" uzimanja vodeće pozicije Srbije u ovom dijelu svijeta. Radikalizaciju ideja doživljava kod sljedećeg velikosrpskog ideologa, Vuka Karadžića, koji u svojim lingvističkim djelima sve štokavce proglašava Srbima (0002). Nastavak slijedi kod pravnika i političara Nikole Stojanovića koji je napisao članak koji je prvobitno objavljen u "Srbobranu" (srpskom časopisu koji je izlazio u Zagrebu) u broju 168/169 iz godine 1902. u kojem on predviđa nestanak Hrvata i stapanje sa Srbima jer je to evolucijski neizbježno (0003).

Dakle tijekom kraja 19 i početka 20 stoljeća, većina srpske inteligencije (osim gore navedenih još i Jovan Cvijić, Aleksandar Belić itd.) (0004) stajala je na velikosrpskim pozicijama i težila je stvoriti nacionalnu državu Srba na području Makedonije, BiH, Kosova i Hrvatske. Protagonisti tih ideja nijekali su nacionalnu opstojnost Hrvata i Makedonaca, Bošnjake su nakanili prevesti na pravoslavlje ili raseliti, dok je odnos prema Albancima na Kosovu bio upravo rasistički, te se od samoga začetka prema njima odnosi na način, koji bi danas prozvali politikom etničkog čišćenja.

Tijekom drugog svjetskog rata program Velike Srbije dobio je svoj konačni oblik u spisu srpskog banjalučkog odvjetnika Stevana Moljevića (inače četničkog ideologa i savjetnika Draže Mihailovića) naslovljenog „Homogena Srbija" (0005).Tamo su konačno definirane granice Velike Srbije (i to općina po općinu koja predviđa otkidanje nekih 70% Hrvatske) dok se s ostacima hrvatskog teritorija i sa Slovenijom treba stvoriti Jugoslavija.

Iako Jugoslavija nakon 2. svjetskog rata teritorijalno nije definirala zadane granice za Srbiju, oduvijek je smatrano kako je srpska nacionalna tradicija pravi preteča Jugoslavije, dok je nacionalno Hrvatsko oduvijek smatrano „neprijateljskom i protujugoslavenskom" ideologijom. Stoga je nastanak Jugoslavije bio u samom začetku probitačan za velikosrbe.

Međutim, daljnjim tijekom stvari, srpski identitet suočen s nepomirljivošću albanske nacionalne samosvjesti (pa i iredentizmom na Kosovu) kao i neprestanim jačanjem hrvatske i muslimanske nacionalne ideologije nije kao takav više mogao opstati skrivajući se iza Jugoslavije. Ustavom iz 1974 g kojim je Jugoslavija i zakonski postala federacija, zadan je konačni udarac ideji velikosrbije te se od toga datuma nacionalna svijest Srba sve više udaljava od Jugoslavije, koja nije u potpunosti ispunila njihove nacionalne snove. Razočarenje intelektualne elite Jugoslavijom uvjetovalo je okretanje prema ideji Velike Srbije kojom je ponovno Srbija željela riješiti svoje nacionalno pitanje. Smrt Josipa Broza Tita kao najčvršće poveznice „bratstva i jedinstva" samo je učvrstila i omogućila početak provođenja ideje Velike Srbije.

Početkom 80-tih godina događa se nekoliko ključnih momenata u ponovnom buđenju srpskog ekspanzionizma. Osim smrti Josipa Broza Tita, koji je svojom osobnom karizmom i mnogobrojnim političkim ustupcima uglavnom zadovoljavao nacionalne potrebe Srbije, tu je buđenje albanskog nacionalizma i iredentizma na Kosovu, kao posljedica stoljetnog pokušaja Srba da metodama „etničkog čišćenja" riješe albansko pitanje. S albanskom pobunom na Kosovu i nemoći tadašnjeg političkog vodstva Jugoslavije u rješavanju tog pitanja, sredinom 80-tih godina sve više jača nacionalistički srpski pokret.

Kao i uvijek do tada, predvodnici velikosrpske ideje jesu intelektualci i intelektualna elita Srbije, te svakako Srpska pravoslavna crkva koja je u jačanju nacionalnog vidjela mogućnost vraćanja važnosti crkve u životu Srbije, one važnosti koju je izgubila u komunističkoj Jugoslaviji. Intelektualni predvodnici nacionalizma jesu bili Srpska akademija nauka i umetnosti - SANU te Udruženje književnika Srbije. Među važnijim lučonošama velikosrpske ideje bili su uglavnom pisci, ekonomisti, povjesničari, filozofi i politolozi: Dobrica Ćosić - Gedža, Ljubomir Tadić (otac predsjednika Srbije Borisa Tadića), Mihailo Marković, Dejan Medaković, Antonije Isaković-Lule, Miodrag Bulatović-Bule, Milorad Ekmečić, Zagorka Golubović, Kosta Mihailović, Vojislav Koštunica (premijer Srbije), Radmilo Marojević...

Buđenje velikosrpskog nacionalizma konačno je pokrenulo i kotač raspada Jugoslavije. Početak kraja Jugoslavije nije uzrokovan samo jednim događajem koji je pokrenuo raspad SFRJ i rat u Republikama. Znakovi pucanja SFRJ mogu naći još 1981.,godine s početkom demonstracija Albanaca na Kosovu pod parolom „Kosovo Republika" i s pojmom „kontrarevolucije" koji je povodom tih događanja u politički riječnik uveo Aslan Fazliu, predsjednik GK SK Prištine. Mi ćemo ovdje uzeti simbolični datum početka raspada Jugoslavije 24./25. rujna 1986. kad je dnevni list „Večernje novosti" objavio famozni „Memorandum SANU" kao onu točku nakon koje više nema povratka srpske politike na staro (0006). Osnovne teze Memoranduma jesu:

1. SFRJ je tamnica srpskog naroda koja je dovela Srbe u podređen položaj jer značajan broj Srba koji ne žive u Srbiji nemaju svoju nacionalnu državu nego su izloženi zatiranju i asimilaciji.
2. Srbi su sustavno u Jugoslaviji izloženi denacionalizaciji, zatiranju srpstva i eksploataciji.
3. granice među republikama su umjetne a nastale su stoga što sukomunisti Hrvatske i Slovenije u vrijeme formiranja Jugoslavije (u Jajcu 29.11) imali prevlast, dok komunisti Srbije nisu bili „pravi Srbi" nego anacionalni poslušnici Srbi iz područja BiH i Hrvatske. Time se osporava legitimnost osnivanja Jugoslavije.
4. predviđa se mogućnost raspada Jugoslavije jer ona nije zaštitila Srbe.

U samom začetku nacionalno srpsko pitanje je bilo orijentirano na Kosovo.

Poticani od SPC-a, SANU-a, i drugih centara, Srbi s Kosova nisu se mirili s odlukom SKJ koji je 1985. zaštitio autonomije obiju pokrajina. Srbi na Kosovu su se organizirali i sve više pritiskali srpsko i jugoslavensko rukovodstvo za uspostavljanje represivnog režima nad Albancima. Potporu za svoje ideje odmah su dobili od intelektualaca. Udruženje književnika Srbije je 15. siječnja 1986. u svom listu "Književne novine" objavilo peticiju 2.000 Srba - građana Kosova Polja kojom se traži radikalna borba protiv "albanskog nacionalizma i separatizma". Uskoro zatim, 26. veljače 1986, u Beograd je došla delegacija Srba s Kosova s istim zahtjevima. Svaki puta je na njihove zahtjeve odgovarano prokušanom komunističko - partijskom retorikom koja je obećavala poboljšavanje statusa Srba na Kosovu, ali u stvarnosti nije imala političke volje ni snage nešto promijeniti.

Pravi preokret se je dogodio 24. travnja 1987. Tijekom13-satnog mitinga Srba u Kosovu Polju Milošević je prvi puta govorio izgovorio slavnu rečenicu „nitko ne sme da vas bije" ..."na ovom tlu tiranije više neće biti" i tako konačno pokrenuo kotač velikosrpskog mitingašenja po Jugoslaviji.

Uskoro nakon Miloševićeva govora na Kosovu, Udruženje književnika Srbije započelo je svoju veliku političku kampanju. Od 15. do 23.svibnja 1987. održavane su prosvjedne večeri pod nazivom "O Kosovu - za Kosovo". Na tom ciklusu književnih večeri bilo je preko stotinu izlaganja. Ton i pravac raspravama davala su istupanja Dobrice Ćosića koji je time zaradio naslov „oca nacije" dok je naziv „oca domovine" pripao njegovom političkom učeniku Slobodanu Miloševiću (0007).

SPC

Svoju ulogu u buđenju nacionalizma i ratnoj retorici imala je i Srpska pravoslavna crkva. To je naročito postalo izrazito tijekom nošenja posmrtnih ostataka (mošti) kneza Lazara koji su putovali po selima i gradovima Srbije i Bosne i Hercegovine 1988. g u režiji SPC-a - sve uslavu proslave 600 godina bitke na Kosovu. Tijekom dočekivanja tih ostataka, vladike, svećenici i episkopi držali su govore i pisali poslanice. Posebno je naglašavana priča o „nebeskoj Srbiji", o metafizičkoj ideji „srpskog kraljevstva" na nebu koje je ogromno zbog stalnog pogroma Srba tijekom stoljeća s posebnim naglaskom na „nevine žrtve ovog posljednjeg rata (1941-45)" kada su „milijuni i milijuni Srba i Srpkinja, djece i nejaći, pobijenih ili mučenih najstrašnijim mukama ili bacanih u jame i pećine od ustaških zločinaca, onda možemo pojmiti koliko je danas srpsko carstvo na nebesima" kako je to rekao episkop šabačko - valjevski Jovan (0008).

Uz poslanice i pisma, koja su putovala s Lazarevim moćima, bilo je i ono upućeno neprijateljima "okrvavljene i napaćene Srbije" u kojemu se poručivalo "... trudit ćemo se da im zatremo pleme i koljeno, da ih historija ne bude spominjala".

Tijekom 1990 i 1991 nije bilo većeg grada u Srbiji i Crnoj Gori u kojem nije bio održan miting "podrške" srpskom rukovodstvu. U početku ti su mitinzi bili usmjereni na podršku Srbima na Kosovu, ali su kasnije postali način na koji su se zastrašivali Srbi s "povampirenim ustašama koji se rađaju u Hrvatskoj". Izjednačavala se je Republika Hrvatska s NDH, a Beogradska TV je puštala usporedo govore dr. Franje Tuđmana i Ante Pavelića. Na tim mitinzima govor je postajao sve radikalniji dok nije postao otvoreno ratnohuškački.

Slična je retorika vladala i u politici. Najpoznatiji huškački govornik bio je Vojislav Šešelj, lider Srpske radikalne stranke, koja je novačila i naoružavala paravojne četničke postrojbe koje su haračile Hrvatskom i BiH.

Kronologija će se objavljivati u obliku „DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN" s desne gornje strane. Podatke o kronologiji možete pretraživati prekopretraživača. Preporuka je da odaberete ako želite datum upišete npr."04.08." ili određeni pojam.

NAPOMENA:

Kronologiju Domovinskog rata izradili su Ratko Dragović - Klek i VlatkaJapec - Cicka. Svoje podatke, primjedbe i sugestije možete slati naslijedeće e-mailove: Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript . Najprije provjerite u tražilici. Upišite vama poznati DAN i MJESEC (npr. 04.08.) i ako vaše informacije nema pošaljite ju nam na e-mail....

 

---

KORIŠTENA LITERATURA

1. Bilić Ivan; Kronologija raspada SFRJ istvaranje Republike Hrvatske do 15. siječnja 1992; link...
2. Runtić Davor; Rat prije rata: Vinkovci -Vukovar 11. siječnja - 11. rujna 1991; Vinkovci, vlastita naknada, 1994.
3. Runtić Davor; Prvi hrvatski redarstvenik;elektronsko izdanje; link ...
4. Runtić Davor; Kronologija; link ...
5. Hrvatski infomrativni centar, HIC, link ...
6. Marijan, Davor; Bitka za Vukovar; Zagreb,Hrvatski institut za povijest Internetski izvor link...
7. Mile Dedaković-Jastreb, Alenka Mirković -Nađ, Davor Runtić; Bitka za Vukovar; - 2. prošireno i dopunjeno izdanje,Vinkovci: Neobična naknada, 2000
8. Žunec Ozren, Rat u Hrvatskoj 1991 – 1995,1. Dio: Uzroci rata i operacije do Sarajevskog primirja; časopis Polemos, link ...
9. David C. Isby; Balkan Battlegrounds: AMilitary History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995: Vol 1.
10. Borisav Jović, Poslednji dani SFRJ;Politika, 1995
11. Janjić - Tromblon Petar; Žedni krvi gladniizdaje, 2. dopunjeno izdanje, Zagreb, Mozaik knjiga, 2004.
12. Miroslav Tuđman, Ivan Bilić; Planovi,sporazumi, izjave o ustavnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine 1991-1995; Zagreb,srpanj 2005.; link...
13. Špegelj Martin; Sjećanja vojnika; Zagreb,Znanje, 2001
14. Bobetko Janko; Sve moje bitke; Vlastitanaknada, 1996
15. Marijan Davor; Smrt oklopne brigade;Sarajevo, naklada Zoro, 2002.
16. Barić Nikica; Srpska pobuna u Hrvatskoj:1990-1995, Golden marketing-Tehnička knjiga, 2005.
17. Najman Dražen; Blokade i osvajanja vojarni i vojnih objekata JNA u Hrvatskoj (svjedočanstva i prilozi o Domovinskom ratu);Zagreb: Udruga dragovoljaca Narodne zaštite Domovinskog rata; 2004.
18. Starešina Višnja; Haaška formula;Višnja Starešina - Zagreb; Stih; 2005
19. Rat u Hrvatskoj: bibliografija članaka izdnevnog i tjednog domaćeg i stranog tiska, urednik Dubravka Skender; Zagreb:Nacionalna i sveučilišna biblioteka; 1992
20. Kožul Stjepan; Terra combusta : ratnaizvješća župnika Zagrebačke nadbiskupije 1991.-1996. / Stjepan Kožul. - 2. idopunjeno izd. - Zagreb: Prometej: Zagrebačka nadbiskupija; 1998
21. Borković Branko; Rušitelj ustavnog poretka;priredio i uredio Mladen Pavković; Zagreb: Meditor: Udruga hrvatskihdragovoljaca domovinskog rata; 1995
22. Dr. Franjo Gregurić; Vlada demokratskogjedinstva Hrvatske 1991 - 1992; priredio Milovan Baletić; naklada Zadro, 1998